Chapter Text
Dan poslje dajdžine/Sokine sahrane, Braca je otišao da plati za cijelu stvar. Bio je u razgovoru sa pogrebnim tehničarom.
"Vala nek smo ovo pomirili, sto je posteno, posteno je vala." Braca kaže dok stavlja pare u kovertu. "I poselami mi ces mi cika Fehima."
"Hoću, hoću, vala, ali zna on to sve, 'naš?" Odgovori tehničar. "Dženaza je bila ljepa. Nek ste druga ispoštovli, red je Armina mi." "Ma jest malo posebna, ali normalnica. Sto si mi nesto poznat macko, da nismo u skolu isli skupa?"
"I ti si meni nešto, nego nemoj ovu sliku zaboravit." Izvadio sliku iz džepa i pruži je Braci. "Onim tvojim ostala."
Uzeo Braca sliku i okrene se da bi krenuo. Prije toga je pogledao u sliku da vidi šta je na njoj. Bila je selfi njega i njegovih drugova zajedno. "A, vidi ovo" izmumlja ispod glasa. Tek onda skonta sa je još jedna osoba sa njima. Trebalo mu je sekundu-dvije da skonta ko je on "Čekaj ovo si..." a poslje toga skonta još nešto. Zato mu je tehničar izgledao poznato. To nije bio tehničar, to je bio-
"-Soko!" Braca vikne kad se okrene natrag, ali na njegogvo iznanađenje niko više nije stajao to za stolom. Odjednom osjetio je ruke na svome vratu, i sekundu poslje osjeti i oštru bol. Jedino je mogao vrisnuti prije nego je sve postalo crno pred očima.
Kasnije se Braca probudio, koliko kasnije, nije mogao da kaže. Braca se jedva mogao sjetiti kako se zove, kamoli je li bio u "komi" samo par sekundi ili sati ili dana. Krenuo je ustati sa poda, ali je zastao kad je vidio svoje tijelo ispred sebe. Sudeći po širom otvorenim očima i opuštenim ustima, njegovo mrtvo tijelo.
Nakon sekundu šoka pogledao je u sebe i shavtio je da je postao duh. Cijelo tijelo mu je svjetlilo i bilo providno. U tom trenutko se sjetio sve što se desilo sekundu prije. Pogledao je gore da vidi Soku kako stoji nad Bracinim tijelom.
Braca je htjeo nešto da mu kaže, ali nije imao pravih riječi. I šta sa mu kaže? Da mu opsuje nešto? Da ga pita zašto ga je ubio? Braca nije mogao da ga to pita, uglavnom jer ni njemu ta činjenjca još nije smjestila u glavi. Činjenica da je mrtav.
Prije nego je na kraju išta skontao, Soko je progovorio: "Izvini jarane, nisam imao izbora." Sa time je uzeo Bracino tijelo, podigao ga je i uhodau u njega.
Bracino tijelo, sad opsjednuto sa Sokom, je uzelo park koraka naprijed, kao da ga je neko gurnuo. Podigao je ruku i pomjerio je prste malo.
"Wow...tako je čudno moći ovo opet raditi." Tiho je rekao Soko. "Opet, izvini drug...i hvala." Rekao je Braci, i onda se okrenuo i izašao iz sobe.
Braca je tek tada došao sebi i ustao da potči za njime, ali Soko je zatvorio vrata i Braca nije uspoio da ih otvori opet. Koliko god da je pokušao. Nisu bila zaključana, on nije mogao da uopšte pomjeri kvaku.
Nakon nekog vremena nonstop pokušavanja da otvori vrata, udaraju ći u njih, čak i pokušavajući da se prisloni uz njih, da pokuša proći kroz njih kao što dubovi bi trebali moći, odustao je. Okrenuo se i naslonio se na vrata, gledaju ći sobu u kojoj je sada zarobljen. U tom trenutku je skontao komad papira na stolu, za koji je mislio da nije bila tamo ranije. Gurnuo se od vrata i ode da uzme papir. Izgelado je poslovni dokument sa parzin dijelovima na kojem su se trebalo pisati nečije ime, u ovom slučaju, Bracino.
Na dokumentu je pisalo sljedeće:
"Gospodine Ajnur Varijantaš, žao nam je da vam javimo da ste preminuli. Trenutačno se vaš cijeli život pregledava da se vidi da li zaslužujete raj ili pakao. Taj proces može trajati odprilike sedmicu dana. Do tada ćete morati ostati u ovoj prostoriji, da bi spriječili ikakvo smetanje sa vanjskim svijetom. Hvala na razumjevanju."
Braca je to pročitao par još par puta dok mu se nije sve sleglo. Fakat je mrtav. Toliko je stavri htjeo da uradi u životu i nikada još nije.
I najgore? Niko nije znao da je umro. Svi će misliti da je još uvijek živ jer je Soko opsjednuo njegovo tijelo. 'Neko će skontati...mora...' Braca je mislio, iako nije u potpunosti vjerovao u to.
Na njegovu sreću, neko jeste....